BEČ – PRAVO MJESTO ZA PRISTOJNU KAVU

objavio 09/11/2010


Društveni i politički aspekt ispijanja kave u Beču predstavlja posebnu priču: postoje kafići za prije i za popodne, za večer i za noć; za umirovljenike i za studente, za umjetnike i diplomate.
Svaka čast engleskim i irskim pubovima, francuskim bistroima i italijanskim tratorijama, ali pravo mjesto gdje čovjek može popiti pristojnu kavu ipak je Beč, tim prije ako je čovjek Balkanac, pa u prtljazi, pored ostalog, nosi ovisnost od mutnog napitka, i bez kave se ne može ni probuditi, a kamoli započeti bilo kakav posao ili razgovor. Tu ovisnost, kao i rituale koji uz nju idu, u naslijeđe su nam ostavili Turci.
Zato vam se u Beču, za razliku od većine zapadnoeuropskih gradova, ne može dogoditi da u kavani vidite natpis “zabranjeno pušenje”, ili da vam umjesto kave donesu instant “bućkuriš” koji sa kavom ništa osim imena nema zajedničko. Također vam se ne može dogoditi da vam već nakon petnaestak minuta priđe konobar i prijetećim glasom pita da li gospodin želi još nešto naručiti, implicirajući da nema namjeru trpiti goste koji dva sata sjede uz jednu šalicu i usporavaju promet.
Kava se u Beču pije polako, uz prelistavanje novina koje su, kao što je red, uokvirene starinskim drvenim okvirima. Tapicirane fotelje, mramorni stočići i muzgavi zidovi pobožno se održavaju u istom stanju u kojem su bili u vrijeme Franje Josipa. Beč je vjerojatno jedini europski grad u kome kafiće, kao posebnu vrstu kulturnopovijesnih spomenika, podržava država, osiguravajući im opstanak u ime očuvanja gradske kulture i životnog stila.

Društveni i politički aspekt ispijanja kave u Beču predstavlja posebnu priču: postoje kafići za prije i za popodne, za večer i za noć; za umirovljenike i za studente, za umjetnike i diplomate.
Svaka čast engleskim i irskim pubovima, francuskim bistroima i italijanskim tratorijama, ali pravo mjesto gdje čovjek može popiti pristojnu kavu ipak je Beč, tim prije ako je čovjek Balkanac, pa u prtljazi, pored ostalog, nosi ovisnost od mutnog napitka, i bez kave se ne može ni probuditi, a kamoli započeti bilo kakav posao ili razgovor. Tu ovisnost, kao i rituale koji uz nju idu, u naslijeđe su nam ostavili Turci.
Zato vam se u Beču, za razliku od većine zapadnoeuropskih gradova, ne može dogoditi da u kavani vidite natpis “zabranjeno pušenje”, ili da vam umjesto kave donesu instant “bućkuriš” koji sa kavom ništa osim imena nema zajedničko. Također vam se ne može dogoditi da vam već nakon petnaestak minuta priđe konobar i prijetećim glasom pita da li gospodin želi još nešto naručiti, implicirajući da nema namjeru trpiti goste koji dva sata sjede uz jednu šalicu i usporavaju promet.
Kava se u Beču pije polako, uz prelistavanje novina koje su, kao što je red, uokvirene starinskim drvenim okvirima. Tapicirane fotelje, mramorni stočići i muzgavi zidovi pobožno se održavaju u istom stanju u kojem su bili u vrijeme Franje Josipa. Beč je vjerojatno jedini europski grad u kome kafiće, kao posebnu vrstu kulturnopovijesnih spomenika, podržava država, osiguravajući im opstanak u ime očuvanja gradske kulture i životnog stila.


Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *